Blog
Novembarsko sunce

Početak evroligaške sezone 21/22 nije doneo onu uobičajenu radost i zadovoljstvo koje sam osećao prethodnih sezona. Jedan od razloga bila je činjenica da sam pre samo nekoliko meseci proslavio svoj 50. rođendan i Iako nikad nisam mario za godine niti se u bilo kom smislu opterećivao time, tek shvatio sam nekoliko stvari: pola veka je prošlo otkako su Mihajlo i Ksenija dobili sina, od kraja karijere je prošlo više godina nego koliko je trajala sama karijera i ono najvažnije znao sam da nemam mnogo godina ispred sebe u kojima ću imati istu energiju kao sada.
Davno je bila ta 2005. kada sam okačio patike o klin pa sam se malo zamislio gde su nestale sve te godine i šta sam radio u tom periodu sa više ili manje uspešnosti: deo Beobasket agencije, skaut Hjuston Rokitsa, vlasnik PR agencije, vlasnik i trener fitnes kluba Beam Gym, direktor mlađih selekcija KSS, stručni konsultant na SK i na kraju predsednik saveza košarkaša u kolicima. Naravno najdivnija od svih uloga bila je uloga oca. Malo li je? upitao bi neko ali skoro sve to je već bilo iza mene, osim naravno evroligaškog angažmana pa je ostalo zaista malo nade da nastavim bilo šta od toga. U isto vreme bio sam ponosan na svaki posao kojim sam se bavio i unosio u isti celog sebe. Sada je bio momenat za nešto novo ali su mi po prvi put nedostajale ideje. Jesam u međuvremenu završio školu za trenera položivši nekoliko ispita koji su ostali još iz 1998. kada sam upisao Sportsku akademiju na nagovor mog dragog prijatelja (a gosta jednog od naših budućih podkasta) Saleta Lukmana. Ipak osim zadovoljstva da je okončano nešto što je predugo trajalo, nisam gajio iluzije da ću se tim poslom i baviti. Glavni krivac, Igor Kokoškov. Još 2007. me je zamolio, a ja pristao i pre obrazloženja, da ne budem trener. Bio sam malo zbunjen pa sam tražio dodatno objašnjenje. Rekao je: Trener se uskoro neće pisati velikim slovom. I poverovao sam mu jer sam bio ubeđen da zna šta govori. Pokazalo se da je to znao mnogo pre nego što ćemo i sami biti svedoci da živimo u eri igrača. No, kako ni trenerski poziv nije bio u opticaju, nisam znao u kom smeru da razmišljam. Doduše imao sam tu povremenu sugestiju supruge da bi bilo zgodno da, recimo, radim podkaste. Sama ta strana reč i nešto što inače nisam gledao a povezivao sa nekim novim trendovima kojima nisam pripadao, delovala je odbojno pa sam uglavnom odgovarao sa Mani me sa glupostima i čvrsto odbijao da uvrstim tu reč u svoj vokabular.
A onda, 19. novembra, zazvonio je telefon. Luka Spasovski ovde, šta misliš da radimo podkast ti i ja?