Blog
Jedna sasvim obična priča – Mihajlo Nocić

„Aaaaa!!!!“, samo se čuje u Madridu u Wizink Centru. 9569 navijača Reala u šoku, igrači i treneri Reala gledaju u neverici, a samo mala grupa navijača skida majice i maše njima dok zagrljeni igrači Partizana proslavljaju neverovatnu trojku. Marko Vlahović u transu na nogama, stolica nikad neudobnija za sedenje, pored njega Mića Berić pokušava da skine košulju ali se u tom trenutku seti da je to srećna košulja i ipak ostaje donekle smiren i staložen i proslavlja na daleko smireniji način ovu pobedu. U Srbiji haos, odjekuje stanovima, zgradama, ulicama: „Toooooo!!!“. U toplom domu Kuzmanovića, Vladimir, sa mirom u glavi, vatrom u srcu, i duhovitim forama, drži hladno pivo u ruci i poručuje sinu: „Zbog ovog se voli košarka!“. Luka je u transu, govori „Panterrr!!!“ kao da je on komentator meča, verovatno je to profesionalna deformacija, i u jednom trenutku pogleda ka nebu i jedino sto čuje je: „Je li sam ti rekao, brate?“.
U tom trenutku zvoni mi telefon, tata je, čovek zbog kojeg i navijam za ovaj klub, kaže mi: „Kafana je na nogama“, kaže gazda je i pre pocetka meča rekao da Panter rešava trojkom, ja se osmehujem sumnjajući u tačnost te izjave ali to više nije ni bilo bitno, bitna je pobeda samo. Stiže mi poruka od drugara (navijač Zvezde) : „Jel bilo prpa malo, a?“, ja čitam „Svaka čast na pobedi, zasluženo!“ , to je valjda srpski način čestitanja, šta znam nismo dobri u tome , ali takvi smo kakvi smo, i ne bih nas menjao ni za šta na svetu. Pogledam na sat 23:03. „Uf, počinju!“, uključujem podkast, naravno kasne, Luka malo kasnije krenuo od kuće, razumljivo dugo je trajala tekma. Puštam jednu od pesama koju je Kuzma preporučio, naravno starija i od mene i zamalo od moje mame, ali je odlična, oduševljen sam emocijom koju ona nosi pre svega. Milion utisaka u meni, čitam komentare kao i uvek nekih peckanja, nekih čestitki, svega i svačega. Počinju i njih dvojica, Luka prvih pola sata pokušava da dođe k sebi dok Kuzma priča o Beočinu, Laziću i ostalim „zanimljivim“ stvarima. U jednom trenutku uključuju sada već čuvenog komentatora Partizana, Marka Vlahovića, i najvećeg šmekera i legendu Partizana, Miću Berića. Javlja nam se i Leday i ako u tom trenutku ne možemo da ga vidimo jer moj imenjak nije bio spreman za sve ovo pa malo kasni uživo slika. U tom trenutku shvatam da je ovo ono što je bilo potrebno srpskoj košarci, sećam se nekih prethodnih vremena gde posle svake utakmice imam želju da pričam sa nekim o njoj, da čujem nešto o njoj ali jednostavno nije bilo moguće sem uživo pricanja sa nekim, i sada se sve promenilo imamo čoveka koji je malopre probudio svaku moguću emociju u meni, koji sada na jedan vrlo jednostavan način objašnjava situaciju u Madridu a sa njim i Mića koji daje svoj neki ugao utakmice koji mi obični smrtnici nikada nećemo osetiti a ni videti verovatno. Mislim da je ovo nova era novinarstva, neki spoj podkasta i komentarisanja, iskustva i mladalačkog entuzijazma, ovo je prilika da čujemo nešto iza kulisa sto preko tv-a nije dovoljno dobro dočarano. Nakon podkasta, ne mogu odmah da zaspim, jer i dalje sam pod utiskom ali verovatno jedna od lepših noći u mom životu.
Velika pobeda, veliki podkast, veliki ljudi!
P.S.
Nikad nemojte da prestanete da budete ono što jeste.
Veliki pozdrav,
Mihajlo.